U svojih „Šest bilješki za sljedeći milenij" Italo Calvino piše o „beskrajnoj kiši slika“ ukazujući na činjenicu da je kultura današnjeg vremena prije svega „kultura slika“. Arhitektura također, ne samo kroz svoju reprezentaciju u medijima (od časopisa i knjiga do elektroničkih medija), već i kroz svoje promišljanje, danas sve češće biva svedena na sliku. Međutim, ukoliko doista želimo razgovarati „o arhitekturi“, ona doista postoji samo u kretanju kao doživljaju fizičke stvarnosti. Arhitektura je temporalno iskustvo koje se razotkriva kroz sekvence prostora i njihove međuodnose, doživljena je u kretanju i korištenju. Slika kao zaleđena sekvenca „događaja“ otuđuje istinitost stvarnosti idealizirajući je u plošnu reprezentaciju i često tek formalnu gestu. Povratno, ovaj proces „peglanja stvarnosti“ (reduciranja na 2D) generira način projektantskog razmišljanja koje umjesto da polazi od problema, najčešće fokus prebacuje u sferu „formalne geste“, koncepta koji funkcionira prije svega kao „slika“ - instant-komunikacija kroz trenutnu prepoznatljivost.

Srpska pravoslavna gimnazija i duhovni centar u Zagrebu arhitekata Jelene Skorup i Dražena Juračića upravo polazi sa suprotne strane od te linije formalnih gesta. Iznimno složeni program kompleksa i zahtjevna topografija polazišna su točka prostorne slagalice koja će generirati arhitekturu. Takav bottom-up pristup (za razliku od top-down pristupa formalnog konceptualizma), proizlazi prije svega iz shvaćanja arhitekture kao rješavanja problema (problem solving), a ne nužno inovacije po svaku cijenu.